Čitamo novine pune nepotrebnih informacija, vijesti o ratovima, estradnim, balkanskim glupostima, a one potrebne vijesti su „zgurane pod tepih“. Kada će na naslovnoj strani osvanuti naslov „Voljeti sebe“, umjesto reklame o novom plastičnom hirurgu i popustima na operacije ovaj mjesec. Pitam se…
Zašto i dalje čekamo tuđa priznanja i rečenicu „ bravo, uspjeo si“, ako smo za taj uspjeh odgovorni samo mi, zahvali se sebi, počasti sebe, jer si samo ti odgovoran za svoj uspjeh i neuspjeh.
Do kada ćemo jesti skupu hranu, i piti skupa vina? Zašto ne jedemo dobru hranu i pijemo dobra vina? Do kada ćemo nositi cipele koje su ovaj mjesec u modi, a ne one u kojima se osjećamo lijepo i udobno?
Do kada tačno planiramo živjeti kič živote, do kada planiramo živjeti u lijepim a praznim kućama? Mnogo, mnogo pitanja ima za ovaj površni svijet, a odgovora nigdje.
Moramo shvatiti da je život pozornica,a mi, mi smo glumci. Imati ćemo epizodne, filmske, serijske uloge, ali nikada ne smijemo biti sporedni likovi svoje epizode. Uvijek je važno biti glavni lik svake priče. A šta kada odigramo posljednju epizodu, kada se svjetla ugase, publika nestane, a zastori se zatvore? Ko smo tada?
Ja sam glumac svoje serije. Ja sam pisac svoje knjige. Ja sam odgovorna za svaku stranicu koja fali mojoj knjizi, za svako krivo slovo ili pogrešno napisanu riječ. Uredu je smijati se na sav glas, uredu je čak i plakati na glas, bar je nekada bilo uredu… Možda više nije bitno ko smo postali, jer smo pokušavajući postati neko izgubili činjenicu da smo već bili neko.
Postaje besmisleno pisati knjige ljudima koji ne znaju čitati, pričati priče ljudma koji ne znaju slušati, voljeti one koji za ljubav ne znaju.
Lijepo je na tren zastati, pustiti Balaševića i „ Provincijalku“, otpustiti dušu na par minuta… „Postoje u nama neke nepredvidive dubine. Postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi, ne znam.“ Na tom stihu bih često zastala. I ništa više nije daleko.
Venecija ? Tu je, golim okom je mogu vidjeti. Prag? Tu je na pragu. Amsterdam?
Bliže nego što misliš. Sve je jako blizu samo ako mi to želimo.
Trči po kiši. Vrišti, plači. Igraj se. Voli mnogo, svim srcem.
Komplikuj. Kupi kartu, kartu života.
Adna Ćosić
