Naš sagovornik u ovom intervjuu je Orhan Špago, mladi konjičanin koji zna samo za uspjeh, za Saznajem.ba govoriti će o svojoj karijeri, životnom putu i planovima za budućnost.
Za početak, možete li nam ispričati svoju košarkašku historiju?
“Moja priča počinje na malom vanjskom igralištu u ulici u kojoj sam se rodio i odrastao. Tu sam se prvi put susreo sa košarkaškom loptom gledajući neke starije momke kako igraju basket,” kazao je Orhan te nastavio, “Nedugo nakon toga, moj otac me upisao u lokalni klub KK Konjic. Imao sam osam godina i počelo je moje upoznavanje sa osnovama sporta. Nije trebalo puno vremena da zavolim ovaj sport i da mi postane neizostavni dio svakodnevnice. Što je više vremena prolazilo priča je postajala sve ozbiljnija, a ja sve zagrijaniji i odlučniji. 2016. godine postao sam igrač Turbine gdje sam se zadržao jednu godinu, a nakon toga odlazim u Sarajevo gdje i danas živim i idem u školu. Nakon jedne polusezone u Burchu, moju igru su prepoznali ljudi iz saveza, te sam 2018. godine dobio poziv od selektora Admira Prašovića za u16 reprezentaciju naše zemlje. A 2019. sam dobio poziv za u18 reprezentaciju BiH, sa svojih nepunih 17 godina.”
Svoju karijeru ste započeli u rodnom Konjicu, koliko je bitan za Vas taj period?
“Mogu reći da mi je to možda i najvažniji period. Tu sam odradio prve treninge, odigrao prve utakmice, stekao prva prijateljstva i naučio djelovati u timu. Upoznao se sa disciplinom i radom i naravno ono najbitnije, jos kao mali dječak, zaljubio se u ovaj prelijepi sport. Naravno, nije sve uvijek bilo tako lijepo i idealno. Bio sam dječak, odrastao sam, a taj period može biti jako nezgodan. Radoznalost, miksanje 100 različitih osjećaja u jednom danu, prva zaljubljivanja, prva razočarnja, dosta neugodnih momenata i problema. Odnos sa različitim vrstama autoriteta, jednostavno, privikavanje na život u fazi puberteta. Međutim nisam bio sam i to mi je jako puno pomoglo jer je djetetu u tim godinama prijeko je potreban oslonac. U tom periodu najviše su mi pomagali moj dvije godine stariji brat Mehmed koji je u neku ruku bio moj zaštitnik i uvijek mi se činilo da mu je više stalo da se ja dobro osjećam nego on sam. Drugi čovjek kojeg bih izdvojio je moj sada vec dugogodisnji prijatelj Mirza Lizde koji je u periodu našeg upoznavanja također nastupao za KK Konjic samo nekoliko generacija ispred mene jer je pet godina stariji. On je bio tu od samog početka, slobdono mogu reći bez ikakvog interesa što ga je razlikovalo od drugih. Prenio mi je neka svoja iskustva i bio tu u za mene u najtežim situacijama gdje sam ponekad čak bio na granici i da odustanem od svega. Možda zvuči malo pretjerano, ali uvijek kad bih i pomislio da krenem krivim putem on bi me svojim savjetima vraćao nazad i nije mi dopuštao da zaboravim koliko vrijedim. To je vrlo bitan period jer sam tada shvatio kako se treba odnositi prema košarci ali ono sto je još bitnije, shvatio sam kako se treba odnositi prema životu. Jedna od stvari koju ću posebno upamtiti u moru priča je ta da mi je rekao da nije bitno da li ću postati dobar igrač i ostvariti se u tom pogledu, lijepo je to ali puno važnije je da postanem dobar čovjek.”
Dobro poznato je da ste repretentativac Bosne i Hercegovine u košarci, kakav je osjećaj predstavljati svoju državu?
“To je sigurno osjećaj koji se ne može opisati riječima. To jednostavno morate osjetiti i volio bih da svaki sportista koji zaista voli i živi za svoju domovinu dobije barem jednu šansu za takvo iskustvo. Još uvijek se ježim na pomisao kako stojim ponosan sa mojim momcima dok u pozadini čujem himnu naše države. To je prije svega velika čast. Nastupao sam do sada za selekcije u16 i u18 ali to nije moj konačni cilj. Jednostavno živim za dan kada cu obuci dres A – selekcije i predstavljati našu zemlju na najvećem mogućem nivou. Vjerujem da će taj dan doći i da će se osjećaj koji ne mogu opisati vratiti i biti još bolji,” kazao je Orhan za Saznajem.ba
Koliko odgovornosti titula reprezentativca nosi sa sobom?
“Vidite, život u Bosni i Hercegovini i nije baš najidealniji. Ljudi su jako nezadovoljni, susreću se sa mnogim problemima koji uglavnom počinju od finansijske krize koja je obično biva pokretač svih drugih poteškoća. Sport je jedna od stvari koja budi različite vrste emocija kod ljudi, ushićenje, sreću, tugu, razočarenje i još mnogo njih. Samim tim stepen odgovornosti je poprilično visok posebno u sredini u kojoj se nalazimo. To mi daje ogroman motiv da u svakoj utakmici dam i više od svog maksimuma kako bih popravio raspoloženje i stavio osmijeh na lice svakom ko voli ovu zemlju ma kakva god ona bila. Osjećam odgovornost ali ne i pritisak. Radim ono što volim i uživam u tome, a svaka šansa da obučem reprezentativni dres će uvijek biti poseban trenutak za mene.
Do sada šta smatrate svojim najvećim uspjehom u karijeri?
“Možda će zvučati čudno, ali svojim najvećim uspjehom smatram činejnicu da se svako novo jutro budim sa istim pa čak jos i većim žarom za napretkom jer se svaki novi dan ponovo zaljubim u košarku. Moj najveći uspjeh je moja radna etika i vjera u sebe i u sposobnosti koje posjedujem. Odigrao sam dosta dobrih i bitnih utakmica i naravno da ću mnoge od njih pamtiti dugo vremena, ali moj pravi uspjeh je upravo trening, utakmica dođe samo kao formalnost i ponavljanje dobro utvrđenog gradiva.”
Nizanje dobrih rezultata za Vas je nešto što se podrazumijeva, šta je tajna Vašeg uspjeha?
“Mislim da sam u prethodnom odgovoru rekao već dosta toga tako da ne bih puno da se ponavljam. Disciplina kako sportska tako i ona životna. Mnogo rada i odricanja, konstantna glad, održavanje fokusa i usavršavanje kako na fizičkom i nekom taktičkom dijelu tako i na onom mentalnom.”
Dalji planovi za budućnost?
“Ne volim da razmišljam mnogo unaprijed… Ja sam stava da imam ovih 24 sata ispred sebe i da neću ništa dobiti što nisam zaslužio. Fokusiran sam da ostvarim što bolji rezultat sa ekipom i da naravno što više napredujem.”
Saznajem.ba
