Naš sagovornik u ovom intervjuu je g.Halil Tinjak, nedavno penzionisani konjički nastavnik historije i geografije. Za Saznajem.ba govoriti će o svojoj karijeri, predavačkom životu i obrazovanju.
Prije par dana ispraćeni ste u zasluženu penziju, možete li ukratko opisati i dočarati svoj bogati predavački dio života?
“Prije svega hvala Vam na pozivu i vrlo rado ću sa vama podijeliti svoja iskustva.
Naime, vrlo mlad i ambiciozan tamo nekih 80’ godina zavšio sam pedagošku akademiju te nakon toga jedva čekao da uđem u razred ali nažalost tad u to vrijeme na širem prostoru naše općine Konjic radili su nastavnici iz Srbije i Crne Gore te za mene tu nije bilo mjesta. Moje prvo radno mjesto bilo je OŠ Dubočani, zatim Ustikolina kod Foče, tako mizerno i slabo plaćeno da jednostavno nisam imao izbora za život pa sam odlučio da sve to napustim i odem u privredu, u jednu radnu organizaciju te da sa tom organizacijom odem na daleki Istok, tačnije Irak i da tamo ostanem neke tri do četiri godine. Tamo sam stekao mnoga radna iskustva kao i finansijsku stabilnost kako bih se mogao ponovo vratiti u Bosnu i Hercegovinu ali ni tada nije bilo dovoljno slobodnih radnih mjesta, a na sceni je tada bila jaka ekonomska kriza te sam se dugo vremena zadržao u privredi kao vozač teških teretnih kamiona i autobusa. Nakon završenog zadnjeg rata, 1998. godine sam po prvi put ušao u razred. Bilo je to jako čudno i ne baš onako kako sam to ja maštao, gdje me svaki ulazak u školu učio nekim novim stvarima. Trebalo je proći četiri do pet godina da bih postao iskusan i praktičan u procesu primjene raznih metoda i oblika rada. Sve u svemu, nakon tog perioda postao sam stabilan u svemu tome, formirao sam i porodicu te se sve to zadržalo do nedavnog odlaska u penziju zbog čega sam izuzetno ponosan i sretan.”
Kako biste ocijenili trenutni obrazovni sistem, te šta je to što bi se trebalo mijenjati ili poboljšati?
“Zaista mi nije jasno zašto predstavnici obrazovanja, od pedagoških zavoda, ministarstva i svih drugih institucija svjesno prelaze preko onoga što je činjenica, a to je da se mora napraviti izmjena trenutnog sistema obrazovanja. Naime, mišljenja sam da je obrazovanje opterećeno nekim sitnim činjenicama, zabilješkama, procedurama, inovacijama te pričama o tome da se treba biti moderan i savremen a u konačnici su se sa svim samo opteretila djeca i sam proces obrazovanja. Rezultat toga jesu i sami rezultati koji su jako loši. Što se tiče obrazovanja, kao najbolji model predložio bih obrazovni sistem Singapura čija su djeca najuspješnija u procesu obrazovanja u svijetu. Dakle isti sistem obrazovanja bih samo prekopirao i kod nas. Prošlo je vrijeme nekadašnjih velikih lektira, dugih i opterećujućih domaćih zadaća, priče i svega ostalog. Od nas se konkretno traži da djeca postanu funkcionalna sa onim što znaju, što znači da je funkcija znanja više bitna nego čitav niz pjesmica koje se znaju iz srednje i osnovne škole. Svi mi bismo se mogli sjetiti određenih pjesmica koje smo naučili ali od njih ni mi ni naše društvo nema koristi. Svi ćemo imati koristi ukoliko naša djeca znaju funkciju npr. “Zašto je simbol vode H2O?”, a ne da to bude samo formalno. Dakle, potrebno je smanjiti procedure, smanjiti inovacije te se konkretno bazirati na funkcionalnost znanja.”
Da li nam možete reći koliko ste generacija učenika ispratili tokom vašeg višedecenijskog predavnja u više školsih ustanova?
“Najlakše mi je odgovoriti koliko sam generacija ispratio. Broj tih generacija je 30, iz raznih škola kao što su Ustikolina kod Foče, OŠ Dubočani, Bijelimići, OŠ Glavatičevo te Druge osnovne škole Konjic gdje sam i stekao zvaničnu penziju sa 40 godina, 6 mjeseci i 5 dana radnog staža.”
Svjedoci smo trenda odlaska mladih porodica iz prigradskih naselja, koliko to utiče na demografski položaj i opstanak školskih ustanova u tim zajednicama?
“Odlazak mladih porodica sa sela u prigradska i gradska naselja smatra se za sasvim normalno odrazno sveukupno stanje u društvu i državi. Naime, sela u BiH danas doživljavaju totalnu pustoš. Od Konjica do Uloga je oko 70 km, sa lijeve strane Neretve bilo je 70 sela, a danas u tim selima živi 10 ljudi. Sa desne strane Neretve također je bilo 50 sela, a sada na tim područjima imamo ukupno 30 učenika. Odlazak je neminovan i obavezan, jer roditelji i stanovnici ovih sela na neki način opstaju i izdržavaju u tim sredinama dok djeca pohađaju osnovnu školu, a kada dođe momenat da djeca pohađaju srednju školu jednostavno dijete nema adekvatan prevoz i ostalo, te je lakše i biraju da se presele u grad ili bliža naselja. Mislim da će se ovdje teško bilo šta promijeniti jer trenutno na širem području općine Konjic, mislim da je zatvoreno najmanje 10 škola. Osnovne škole Ulog, Bijelimići, Grušča, Čuhovići, samo su neke u nizu zatvorenih jer ne postoji ekonomska opravdanost za opstanak u tim selima. Ovo su doživjele i druge države svijeta gdje je procenat stanovništva izvršio neku vrstu migracije iz seoskih u urbana područja, tražeći zaposlenje ili neki standard života bez kog se ne može opstati. Mišljenja sam da će pojam sela biti izbrisan za nekih 20 do 30 godina.”
Za kraj, šta biste porucili generacijama prosvjetnih radnika koji ostaju iza Vas, šta primjeniti ili promjeniti u predavačkoj karijeri?
“Narednim generacijama prosvjetnih radnika poručio bih da ostanu dostojanstveni kakvi i jesu, da i dalje pružaju od sebe onoliko koliko mogu i da nastave stalnu prekvalifikaciju učeći strane jezike. Pod tim jezicima smatram njemački i kineski jezik jer će im to biti sigurno zadnji argument kojim će moći da rade u svojim zadnjim decenijama života. Ja sam siguran da će 50% nastavnika sadašnje generacije ostati bez posla u narednih 5 do 10 godina jer se broj učenika drastično smanjuje. Za deset godina u Drugoj osnovnoj školi broj učenika se smanjio sa cca 1600 na 900 učenika te nam je to prava mjera kako bismo shvatili koji je to odlazak đaka, smanjenja broja odjeljenja ali i obima posla. Vjerujem da su nastavnici i educirani i osposobljeni i da imaju znanja i moći te da će sigurno pronaći neko rješenje najbolje po njih, ali isto tako vjerujem da će jako mali broj njih uspjeti da dočeka penziju u učionici kao što sam to doživio ja. Želim im puno sreće i uspjeha u radu…”
Dževdana Mujala/Saznajem.ba
