Od srijede, 3. februara 2021.godine, na facebook stranici Zavičajnog muzeja i facebook, instagram i viber mrežama Narodnog univerziteta, predstavljamo priču „Papudžijskom zanatu“.
Obućari su vremenom, sa pokretanjem industrijske proizvodnje obuće, te pojavom gume i plastike, preuzeli i izradu papuča i naluna (nanula), iako su se u većim čaršijama do danas zadržale papudžijske radionice.
U svom radu obućari su se koristili čekićem, noževima za kožu i tronožcem na kojem su razvlačili kožu i spajali đon i lice. Mladi majstori prilikom uvoženja u esnaf mogli su da biraju da li će započeti učenje sa izradom đona ili lica (gornji dio) obuće –{to su bila određena usmjerenja u ovom esnafu), dok su stari majstori bili vješti u izradi kompletne obuće. Oba dijela su rađena od kože, a kod siromašnijih slojeva stanovništva, da bi duže trajala, obuća je pendžetirana (potkivana) sa metalnim pločama ispod i ispred prstiju, odnosno ispod peta.
U gradovima su bile tražene papuče, odnosno nalune (papuče sa drvenim đonom). One su zapravo bile odgovor esnafa na uslove i kulturu življenja jer je papuča zapravo odražavala duh gradskoga života, odnosno života na kaldrmi. Papuče su nošene u kući i oko kuće, dok je po dolasku Osmanlija u BiH, ulazak u džamiju također zahtijevao posebnu vrstu obuće.
Papudžijske radnje natjecale su se ko može ponuditi ljepšu i atraktivniju izradu gospodskih papuča i naluna. Papudžije se, kako je zapisao Hamdija Kreševljaković, u defterima prvi put spominju 1530. godine i tu se vidi da su zastupljeni u neznatnom broju, ali već od polovine 16. stoljeć a broj ovih zanatlija je znatno porastao.
Upravo u vrijeme Osmanlija u administrativnoj podjeli esnafa papudžijski zanat je pripao čizmedžijskom esnafu.
Saznaj.ba
