Jesen i novembar, neko tmurno vrijeme koje čupa uspomene od kojih mislimo da smo pobjegli.
U jesen kada se smrkne, kada se ulica utiša, ulične lampe joj daju jedini sjaj, kada zvijezde zanjišu nebeski svod, tada preko noći napadaju uspomene, uspomene na ljubav, uspomene na život,porodicu, uspomene koje smo zaboravili živeći brzo. Sve uspomene koje smo odbacili u životnu seharu, a ne znamo da su uspomene drugo ime za život.
A bez uspomena šta smo? A bez uspomena ko smo? Prazne kuće bez prozora. Život bez ljubavi. Djeca bez djetinjstva. Film bez glumca. Drvo bez granja.
Nemamo sebe, izgubili smo se tragajući za pravdom, tragajući za zadovoljstvom, a ne za voljenom osobom, izgubili smo se gledajući tuđe greške,a nismo naučili ni svoje. Ponestaje nam snage i hrabrosti, propadamo i lutamo. A šta nam ostaje poslije života?
Poslije života ostaju prazni džepovi. Poslije života ostaje rečenica „bio je…“ a mi od te rečenice pred Bogom nemamo ništa, samo mišljenje nekog pojedinca. Poslije života ostaje prazna kuća i avlija.
Poslije života ostaje melodija tišine koja prodire u uši. Čovjek nije spoznao da je sreća jutro, jutro kada opet otvorimo oči. Sreća je sanjati. Sreća je miran san. Zapravo je uvijek do samih nas da uradimo ono što možemo, jer sudbinu ne možemo kontrilisati.
Život je film čiji je režiser sudbina. Željela bih u životu koračati hrabro svojom dušom, spoznati sebe pa tek onda svoju okolinu. Želim govoriti zemlji, a slušati vodu.
Želim govoriti dok ima inata u meni. Ako nastavimo pokušavati režirati sudbinu, živjet ćemo živote koje ne želimo, od straha zaborava davat ćemo ulicama naša imena, a izumrijet ćemo, neće ostati ni tračak sjećanja na nas. Živjet ćemo onako kako moramo, jer smo pokušavali predukitriti sudbinu i Boga. Tek tako nekada sklopim oči i zavirim u svoj savršeni svijet, živim tu par minuta, a kada otvorim oči nasmješim se i shvatim da je sve bio samo RUŽAN SAN.
Ružan je jer smo sami sebu nametnuli šta je dobro, a šta ne. Navikne čovjek na ljudsku maloumnost i ograničenje. Ponekad se pitam da li su ljudi u vrijeme mojih djedova bili sretniji i pametniji. Postaje jako teško svakodnevno gledati zgužvana lica, naborana brigom. Prepuštam sve čekanju jer je to najbrži način za donošenje bilo kakvih zaključaka. Ne gubim nadu, čovjek kada izgubi nadu i motivaciju on je tada doživio kliničku smrt duše i tijela.
Adna Ćosić za Saznajem.ba
