Hajdar Balavac, rođen 1924. godine, u februaru 2026. godine navršio je 101 godinu života i smatra se najstarijim stanovnikom Jablanice. U ovaj grad došao je 1950. godine iz Stoca, a spletom okolnosti u Jablanici je ostao više od sedam decenija, obilježivši je svojim radom, posebno u pekarskom zanatu.
Intervju na kojem se temelji ova priča vođen je 2021. godine, kada je Balavac imao 96 godina. Već tada je isticao kako je najstariji stanovnik grada, uz napomenu da je u okolnim selima poznavao tek jednog starijeg mještanina, rahmetli Ahmeta Mešića, koji je preminuo 2023. godine u 101. godini života.
Od privremenog zadatka do trajnog ostanka
Hajdar Balavac u Jablanicu je stigao nakon povratka iz vojske, upućen na privremeni rad u tadašnjem sistemu mjesnih odbora. Bez ličnih dokumenata, osim vojne knjižice, prolazio je kroz Mostar, Lukavac i Sarajevo, tražeći zaposlenje. Nakon povratka u rodni kraj po potvrdu o radnom statusu, dobio je posao u Jablanici, gdje je započeo raditi kao poslovođa i voditelj evidencije radnika u tadašnjoj društvenoj ekonomiji.
Vodio je evidenciju za oko 70 radnika u pekari, mesnici i drugim djelatnostima, obavljajući posao koji opisuje kao uredan i odgovoran, bez noćnog rada. Upravo je taj angažman označio početak njegovog trajnog ostanka u Jablanici.
Legendarni pekar i razvoj jablančkog pekarstva
Iako je u početku radio administrativne poslove, tadašnji upravitelj društvene prehrane prepoznao je da je Balavac po struci pekar te ga je uputio u pekaru, gdje započinje dugogodišnji zanatski rad. U to vrijeme pekarski posao bio je izuzetno zahtjevan, bez mašina i mehanizacije, a gotovo sav posao obavljao se ručno.
Pekara u Jablanici isprva je proizvodila hljeb isključivo za radnike, a hljeb se dopremao i u okolna mjesta poput Ostrošca. Kasnije, s početkom slobodne prodaje, hljeb se nosio u trgovine ručno, u naprtnjačama. Tek početkom 1960-ih nabavljena su prva pomagala – mikser za tijesto, sito za brašno i kombi za dostavu.
Balavac se prisjeća kako su subotom proizvodili i do 3.000 hljebova dnevno, dok danas u Jablanici djeluje više pekara, a tada je bila samo jedna. Posebno ističe nekadašnji zakon o prehrani, prema kojem se hljeb nije smio prodavati vruć, već je morao odstajati najmanje četiri sata.
Povratak zanatu nakon penzionisanja
Nakon 12 godina penzije, Balavac se 2001. godine ponovo aktivirao u pekarskom poslu, pomažući u pekari svoga zeta. Tada se susreo s modernom tehnologijom, uključujući doniranu peć iz Francuske, za koju se dodatno educirao. Iako je već bio u poznim godinama, učestvovao je u obuci radnika i svakodnevnoj proizvodnji, izrađujući i do hiljadu kifli dnevno.
Zbog kvaliteta hljeba dobijao je ponude za rad i edukaciju pekara u Dubrovniku, Trebinju i Čitluku, ali ih je sve odbio, odlučivši ostati u Jablanici.
Životne uspomene i porodica
Govoreći o svom radnom vijeku, Balavac ističe dobre odnose među radnicima, uzajamno pomaganje i zajedništvo. Većinu godišnjih odmora koristili su zimi, kada je potražnja bila manja. Danas penzionerske dane provodi u društvu prijatelja, uz svakodnevne šetnje i kafe, a posebnu radost pronalazi u porodici, unucima i praunucima, piše Jablanica.live.
Iza njega ostaje priča o radu, skromnosti i zanatu koji je obilježio razvoj Jablanice, ali i svjedočanstvo jednog stoljeća života isprepletenog s historijom grada.
bljesak.info
