Kada se spomene riječ sehara svi odmah pomisle na starinsko sanduče za odjeću I nakit. Da li se iko sjeti, da svako od nas u sebi nosi seharu u koju odlaže lijepe uspomene, pa kad se teški,crni, oblaci svale na srce, otvorimo tu seharu I sjećamo se prošlih dana!
Otvaram ti, čitaoče, svoju seharu I ne uzimaj mi za zlo svu tu paučinu I prašinu koja se nakupila po ćoškovima. Ja baš I ne volim da se sjećam, jer bole sjećanja na lijepe dane, za razliku od sadašnjosti kada danima samo radi reda dajemo epitet “lijepi”.
Ovu seharu su mi majka I otac ostavili u amanet. Čitaoče, sehara koju gledaš nije prekrivena bogatim nakitom, starim srebrom I zlatom, nema u njoj dragog kamenja, a ipak mi je u njoj sve tako drago.
Na samom vrhu si našao pismo, nije ispisano arebicom, nije ni ćirilicom, protkano je tišinom koja mnogo govori. Pismo je protkano crticama mog djetinjstva. Traži dalje, čitaoče, naći češ čaj od nane uz krišku sa svježim kajmakom, sve to je napravila moja nana, svojim naboranim, starim rukama, samo za moju dušu. Našao si, čitaoče, I komad svile mojih predaka. Ah, da znaš kako se ta svila na meni slila. Našao si čitaoče, i sat mog dede Džafe koji je mnogima otkucao posljednji otkucaj srca. Sat koji se prenosi s “koljena na koljeno”.
U sehari moje duše si naišao, čitaoče, na jednu sliku mog rahmetli amidže. Gledaš ga kako sjedi na divanu, sjedi i akšamluči uz bosansku kahvu i halvu, dok mu na čelo pada njegova dobro poznata “francuzica”. Pogledaj, čitaoče, vodim te dalje. Pogledaj ovu knjigu! U knjizi su pera sabjerana, što su nekad davno umakana, ali umakana u dušu, dušu nesretnika.
Naišao si na mudru ženu. Ćehra na njenom licu je k’o bijela šamija što je krasi, u njenim rukama k’o žito prosijane godine. U amanet mi ostavila svoje riječi:” Sine, uporna dobrota pobjeđuje I najtvrđe srce”. Taj amanet duboko je u moje grudi usađen, gdje kao najljepša ruža cvijeta i miriše, zaljevana velikom ljubavi i sjećanjem. Pogledaj tek ovu knjigu, staru, dugo nečitanu.
Došao si, čitaoče, na dno moje sehare. U njenim temeljima vidiš moga oca, majku, brata i sestru. U korijenu mog života otac i majka su mi usadili dobrotu, ljubav, poštovanje, iskrenost, borbu i istinu. Svaka od tih osobina ima svoju priču, svaka osobina je priča koju danas ovaj okrutni svijet ne upotrebljava.
Pogledaj mog brata, sestru oni su mi ostavili borbu koja će trajati sve do dana kada zauvijek sklopimo oči i završimo s pisanjem knjige života. Čitaoče, uradio si ono što nikada niko nije. Hodao si mojom dušom I skidao sloj po sloj mog života, dok nisi došao do korijena i poente mog življenja. Sada sve vrati nazad onako kako je bilo! Seharu pusti. Neka njeni okovi ponovo zahrđaju, neka se njen ključ opet izgubi. I ne koračaj više dušom mojom, vraćaš mi sjećanja na dane koji se više neće vratiti, na
dane u Kojima osmjeh nije bio samo riječ, a djetinjstvo nije bilo samo period života.
Adna Ćosić za Saznajem.ba
