Novi slučaj femicida koji se dogodio 16. novembra 2025. godine u Mostaru potresao je javnost u Bosni i Hercegovini, kada je Aldinu Jahić iz Kalesije, koja je stanovala i radila u Mostaru, ubio Anis Kalajdžić, nekadašnji nogometni sudija, a njen bivši momak.
Nesretna žena bježala je s Autobuske stanice i utrčala u ugostiteljski objekt da se spasi Kalajdžića, ali bilo je kasno. On je sustigao i usmrtio. Ovo je samo još jedan u nizu femicida koji se dogodio u BiH. Prema zvaničnim podacima, u Federaciji BiH je u dvije godine ubijena 31 žena, u Republici Srpskoj 4.
Psihološko nasilje
Kako je za „Dnevni avaz“ izjavila psihologinja Dajana Rikanović, žene nasilnika mogu prepoznati mnogo prije prvog fizičkog udarca jer nasilje gotovo uvijek počinje psihološki kao suptilan način ponašanja koji često žene u početku zanemare.
To je ključ da se prepoznaju rani signali. To bi bila pretjerana ljubomora i kontrola, ako partner stalno provjerava gdje smo, s kim smo, šta smo, traži lozinke za mobilni telefon ili nas izoluje od prijatelja. To nije briga, to je početak neke kontrole. Često na početku veze žene smatraju kako je to super, slatko, a poslije to prelazi u frustraciju. Imamo ideju kao „Ti si moja“, da počinitelji nasilja imaju snažnu potrebu za posjedovanjem partnerice – kazala nam je psihologinja.
Dodala je kako su takve ličnosti na početku veze „savršene“, obasipaju žene pažnjom, govore o braku nakon nekoliko sedmica, a čim osjete da partnerica ima granice, da ona prelazi u kritiku, ponižavanje i kažnjavanje, to već remeti njihov red. Prvi znakovi su ponižavanje, vrijeđanje, ismijavanje, umanjivanje tuđih uspjeha i slično.
Prebacivanje krivice
Kada je riječ o udatim ženama, kako nam kaže Rikanović, u ovo se ubraja često kontrola finansija, svakodnevice, te partner odlučuje umjesto žene kako se ona smije oblačiti, u čemu će izaći, gdje ide.
– To je ozbiljan znak budućeg nasilja. Nasilnici rijetko preuzimaju odgovornost. Uvijek je neko drugi kriv, bivša partnerica, roditelji, sistem. To je uvijek važan indikator emocionalne nezrelosti i neupreuzimanja odgovornosti. Što se tiče neke historije nasilja, ako ima bivše partnerice koje govore o nasilju, ako je bio agresivan u prošlim odnosima i ako ima sukobe sa zakonom, to se obično ponavlja. Nasilje nije incident nego je obrazac ponašanja. Žene često padaju u zamku „Ja ću ga promijeniti“, što se vrlo vjerovatno nikada ne desi – kazala je psihologinja.
Navela je da su tu prisutne i pojave i ako žena osjeća strah da stalno pazi kako će nešto reći, kako će partner reagovati, ako osjeća napetost i strah u njegovom prisustvu.
– Toksičan odnos se prepoznaje po tome što se osoba postepeno gubi u vezi. Sve je manje ono što jeste, stalno se opravdava partneru, ima osjećaj da nikad nije dovoljno dobra, povlači se od prijatelja i porodice, gubi samopouzdanje i sigurnost, mentalno i fizički se iscrpljuje. Lakše joj je ne ići sa prijateljima, drugaricom, nego slušati poslije priče „Kako si išla, zašto si išla“. Uvijek to počinje sa „Nije ova drugarica za tebe, vidi kakva je“ – kazala nam je Rikanović.
Zaključila je kako je najvažnije kako se žena osjeća pored svog partnera.
(Avaz.ba)
