Svanuo je ponedjeljak,jutro je. Sreća, prošla je nedjelja. Ne volim je, podsjeća na prolaznost, na kraj. Kraj jedne sedmice života. Sedam dana smo bliže vječnom odlasku, sedam dana smo bliže susretu sa Gospodarom svijetova. Često bi se trebali zapitati šta smo uradili u sedmici koja je prošla… svaki dan je zapravo postao isti.
Ponedjeljak mi daje nadu za novi početak, za ostvarenje novog cilja. Ponedjeljak je prilika postati bolji, bolji čovjek. Pitam se ima li išta bolje od nade,želje i snova? Da, ima, slast svega je ostvariti ih. Priznajem plašim se smrti i više sile koja bdije nad čovječanstvom. Plašim se gubitka života, ali ne ovog svakodnevnog, običnog, standardnog, rutinskog života, nego volje, nade i želje koja pokreće svaki atom moga bića, nada i želja me tjeraju da se osjećam živom onda kada to nisam. Najviše želja iz ljudskih duša izađe pod okriljem zvijezdane noći i rukama podignutim prema Svevišnjem, poželim od Njega da kroz crne dane i maglovite snove koračam hrabro. Poželim nekada da ne izgubim sebe, poželim zaliti cvijeće zivota i pročitati strašno dobru poeziju u koju je neko utkao nitima svoju dušu.
Odrastam, shvatam da je velika hrabrost stvarati i željeti u današnje vrijeme kada prebrzo živimo, kada nemamo strpljenja ni za vlastite živote. Velika je hrasbrost podijeliti osobno mišljenje ako u njemu ima i zrno istine. Velika je hrabrost nešto stvoriti i utkati dio sebe, teško je stvarati onima koji ne znaju prolistati svoj um stranicu po stranicu. Stvari dolaze u paru, život i smrt, ljubav i davanje, bol i uživanje, so i šećer, čak i u parovima postavljamo vlastite granice. U snovima nema granica.
Granice… Nosimo cipele koje znaju samo za jednu stazu, ako ih se ne riješimo dobiti ćemo žuljeve pa više nećemo hodati isto. Tijesne su nam naočale kroz koje vidimo samo ono što želimo. Tijesna nam je gardaroba ispod koje se nalazi samo prazna duša. San nije mir u svijetu, san je malo ljubavi, tračak nade i mrvica pažnje.
Često ljudi kažu da se snovi ne ostvaruju, ali sve što možeš zamisliti u svojoj glavi, to možeš ostvariti svojim rukama. Trčim poljima djetinjstva i na kraju livade postoji staza odrastanja kojoj sam sve bliže i bliže, želim da preletim sva kolebanja mladosti. Veselo bih da hodim tepihom života, a na rukama mi treperi nestrpljiva nada i puno naručje želja. A ljudski život je kao pješčani sat, kroz usko grlo ne mogu proći sva zrna odjednom, sve dolazi u svoje vrijeme, nigdje ja ne kasnim, nije čak ni rano, tu sam gdje trebam biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. San o sreći je veći nego sreća.
Želim ostati nedostižna i nastaviti sanjati i željeti, ali uzalud je govoriti čovjeku ograničenom svojim znanjem, o putanji duše, spoznaji života, otkrivanju nekih novih svijetova. Puštam ih da im to ostane nejasna bajka, neka mirno spavaju omeđeni zidovima svoga ega.
Adna Ćosić za saznajem.ba
